Holik Zvonimir - Bajo

Rođen je 1937. u Đurđancima kod Đakova, odakle je odselio u Osijek, a 1956. došao je u Zagreb gdje je studirao psihologiju pa šumarstvo. Počeo je veslati u osječkoj Dravi, a u Zagrebu je nastavio u tadašnjoj Lokomotivi pa u našem klubu Mladosti. Nekoliko puta bio je prvak države u četvercu bez kormilara i osmercu. Veslački karijeru je nastavio kao trener. Radin, samozatajan, brzo je napredovao u trenerskim vještinama, učivši od tada vodećeg trenera Stjepana Župana. Po povratku u Osijek prenio je svoje znanje na mlade trenere i veslače. Između Zagreba i Osijeka godinama postoji veslačko rivalstvo, ali i prijateljstvo te izmjena znanja i veslača, a Zvonimir je bio jedna od prvih spona u tom odnosu (apsolutno prva spona je bio Gustav Janda, Osječanin, a osnivač HVK Zagreb).

Osim veslanja, Zvonimir se bavio nogometom, odbojkom, šahom, stolnim tenisom.

U veslačkom klubu Iktus obnašao je niz funkcija, bio je član predsjedništva, regatnih odbora, predsjednik tehničke komisije, veteranske sekcije, a do zadnjeg dana ostao je ono najvažnije, učitelj, mentor i savjetnik.

U nastavku je tekst D. Kerže, objavljen u Glasu Slavonije, 1.9.2010., djelomično prerađen od Z. Kljak:

Zvonimir Holik - Bajo, dipl.ing. šumarstva, rođen je 10.X.1937. u Đurđenovcima od roditelja učitelja, a umro 30.VIII.2010. u Osijeku.

Osnovnu školu završio je u Nuštru, a srednju, gimnaziju Ivo Lola Ribar u Osijeku; svirao je violinu u glazbenoj školi "F. Kuhač" u Osijeku, a u slobodno se vrijeme bavio sportom - nogometom, odbojkom, veslanjem. U VK Drava - Osijek počinje ozbiljnim bavljenjem veslanjem. Školovanje nastavlja studijem na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Nastavlja i veslati, najprije u VK Lokomotivi, a zatim u AVK Mladost.

Omiljena disciplina mu je skif, a najbolje rezultate postiže u četvercu bez kormilara i u osmercu, seniorski prvaci Hrvatske i bivše SFRJ. 

Uz vrsnog trenera i mentora Stjepana Župana - Štefa osposobljava se za veslačkog trenera u AVK Mladosti i pridonosi usavršavanju mladih mladostaša. Od1968. DO 1972. GODINE profesionalni je trener u VK Osijeku koji u to vrijeme, pod pokroviteljstvom Saponie, prerasta u VK Iktus. U njegove je temelje Bajo ugradio samoga sebe. Svojim posebnim darom animiranja mladeži odgaja nove generacije veslača, osvajača medalji i naslova u RH i u SFRJ; nastoji i oko moralnog oblikovanja i uzornog ponašanja te školskog uspjeha veslača, a i njihovim je roditeljima uvijek dostupan. Asistiraju mu iskusniji veslači koji i sami prerastaju u kvalitetne trenere.

1973. zapošljava se u struci i s istom ljubavlju i predanošću obilazi slavonske šume, prati rad na njihovon uzgoju i radi na njihovoj stručnoj i odgovornoj eksploataciji.

Veslanju i VK Iktusu ostaje trajno vjeran. Višegodišnji je član uprave kluba, natjecateljskih komisija, prati regate kao promatrač, učitelj, mentor, savjetnik, prijatelj. Istinski zaljubljenik u sport, a napose u veslanje koje je označilo njegov život, i kakovog če ga pamtiti ne samo vršnjaci, nego i brojne veslačke generacije u Osijeku i u Zagrebu.