Prethodno |
Upotreba dozvoljenih (ne)djelotvornih sredstava u sportu |
Sljedeće |
Ako članak dr. sc. Radovana Radonića želite preuzeti u word formatu, kliknite ovdje!
O autoru:
Dr. Radovan Radonić je Specijalist je interne medicine - internist. Radi u Zavodu za hitnu i
intenzivnu medicinu Klinike za unutarnje bolesti
KBC Zagreb - Bolnica Rebro, pretežno u jedinici intenzivne skrbi. Asistent je na Medicinskom
fakultetu u Zagrebu.
Predsjednik je liječničke komisije Hrvatskog veslačkog saveza. Dugo godina je bio i još uvijek je
aktivan i uspješan veslač, danas veteran.
Za one koji znaju jednog Radea s krova radionice, ili s razbijanja leda na Jarunu, ili s
izgradnje flosa,
ili s triatlona, ili s maratona, ili s trčanja na skijama, neka znaju da se radi o istoj osobi!
Radovan
Radonić
Postoji
pritisak industrije, koja nudi razne pripravke, najčešće predstavljene kao
dopuna prehrane sportaša, za koje se tvrdi da mogu povećati sposobnosti sportaša.
Sportaši su silno željni poboljšanja svojih rezultata i rado prihvaćaju sve
za što vjeruju da bi im u tome moglo pomoći. Dobro upakirani pripravak s
atraktivnom ambalažom, uvjerljivom “pričom”, za koji se još tvrdi da je
“zdrav”, da nije štetan i da ga uzima i njegov idol, svakako je nešto što
mladim sportašima može izgledati primamljivo.
No
koliko je to zaista djelotvorno? To je vrlo teško procijeniti. Uzimajući
“pripravak” u koji vjeruje, sportaš se osjeća ohrabren, poistovjećuje se
s uspješnim uzorom koji postupa slično i čini mu se da se osjeća bolje. Radi
li se o placebo učinku ili o zaista blagotvornom utjecaju “pripravka”?
Jedan od odgovora može glasiti i ovako: “Ma nema veze, glavno da je
“bolje"...!” I to prolazi! A industrija zarađuje!
U
medicini je katkada vrlo teško procijeniti djelotvornost nekog lijeka upravo
zbog subjektivnosti ljudi. Da bi se u racionalnoj medicini neki lijek smatrao
dokazano djelotvornim treba proći niz ispitivanja. Dobro je kad postoji proučen
mehanizam djelovanja lijeka koji se uklapa u postojeće spoznaje o
funkcioniranju ljudskog organizma. Potom se provode opsežna ispitivanja
djelotvornosti na životinjama i na ljudima. Najcjenjeniji su takozvani
dvostruko slijepi pokusi kod kojih se u odabranoj i dobro definiranoj skupini i
velikom broju ispitanika uspoređuje djelovanje lijeka s placebom. To znači da
i lijek i nedjelotvorna supstanca (placebo) imaju isti vanjski izgled, te da
niti ispitanik niti istraživač koji ocjenjuje učinak lijeka ne znaju tko je
dobio “djelotvornu” supstancu, a tko placebo. Naknadno se provodi statitička
obrada i ako se pokaže da je povoljan ishod nastupio češće u skupini koja je
dobivala aktivnu supstancu u odnosu na skupinu koja je dobivala placebo, zaključuje
se da je lijek djelotvoran. U takvim istraživanjima nerijetko se nalazi visok
postotak djelotvornosti placeba katkada i u preko 50% slučajeva. Da budemo
jasniji možemo se poslužiti s primjerom istraživanja lijeka protiv
glavobolje. U velikog broja ispitanika u placebo skupini glavobolja je prestala
i nakon uzimanja nedjelotvorne krede u obliku lijeka. Znači li to da je u redu
kod glavobolje uzimati kredu?
Zahvaljujući placebo učinku otvara se mogućnost da se ponud bilo što
kao djelotvorno i ta se situacija može iskorištavati. Složenost ljudskog
organizma ostavlja puno prostora za objašnjenja povoljnog učinka nekog
sredstva, osobito ako je sportaš neinformiran ili poluinformiran o osnovnim
principima fiziologije.
Jedan
od smješnijih primjera koji sam čuo je pokušaj nuđenja preparata kalcija
sportašima s objašnjenjem da je kalcij važan u procesu kontrakcije mišića.
I zaista, kalcij je element koji se nalazi u tjelesnim tekućinama i sudjeluje u
radu mišića. Kad živčani završetak podraži mišićnu stanicu, otvaraju se
kanali koji propuštaju kalcij u mišićnu stanicu i taj kalcij omogućuje
vezivanje aktina i miozina što dovodi do mišićne kontrakcije. Uz utrošak
energije kalcij se ponovo izbacuje iz mišićne stanice, mišićno se vlakno
otpušta i spremno je za ponovnu kontrakciju. Dakle, točno je da je kalcij važan
za mišićni rad. Ali, treba reći da postoje brojni mehanizmi koji održavaju
kalcij u tjelesnim tekućinama u točno određenoj koncentraciji i da ona ne
ovisi o količini unosa kalcija hranom. Višak kalcija odmah se sprema u kost
ili izlučuje bubregom. Tek mali dio kalcija nalazi se u krvi u slobodnom,
ioniziranom, "aktivnom" obliku, a većina je kalcija u krvi (oko 90%)
"neaktivna", jer je vezana uz krvne bjelančevine. Sve to amortizira
značajnije promjene u koncentraciji slobodnog kalcija u krvi. Ako bi ti
regulacijski mehanizmi zatajili, došlo bi do poremećaja skladnog
funkcioniranja stanica, jer je upravo precizna regulacija koncentracije kalcija
ono što je organizmu potrebno. U zdravih osoba ovi regulacijski mehanizmi
spriječit će značajnije poremećaje koncentracije kalcija, pa prema tome i
rada mišića čak i ako u velikom suvišku unosimo kalcij u organizam. Tek u
sklonih osoba mogli bi nastati kalcijski bubrežni kamenci. Kad bi usprkos svemu
uspjeli postići povećanu koncentraciju kalcija u stanici, to bi pak dovelo do
stanja trajne zgrčenosti mišića, što se katkada i događa ako stanica nema
dovoljno energije za izbacivanje kalcija.
A
kako stanica dobiva energiju? Dobiva je u malim staničnim "pećima"
mitohondrijima izgaranjem glukoze koju uzima iz krvi. Oslobođena energija iz
glukoze "pakira" se u stanici u male energetske paketiće nazvane
adenozin trifosfat (ATP), koji tu energiju mogu predati kako bi se mogla obaviti
neka funkcija, na primjer mišićna kontrakcija.
Ajmo
onda uzimati puno glukoze na usta, kad je ona taj izvor energije koji kola žilama!
Naravno da je bilo pametnjakovića koji su to pokušali i dogodilo se upravo
suprotno od željenog. Veliki nagli unos glukoze doveo je prvo do pomaka tekućine
iz tijela u probavni trakt, potom do naglog porasta koncentracije glukoze u
krvi. Na to je regirala gušterača izlučujući veću količinu inzulina. Izlučeni
inzulin je brzo pospremio glukozu u stanična spremišta. Reakcija gušterače
bila je malo pre obilna, izlučila je naime više inzulina nego što je u ovom
slučaju potrebno, jer se ponašala kao da je porast glukoze posljedica obroka
nekog ugljikohidrata u sklopu uobičajenog obroka, a ne koncentrirane glukoze.
Rezultat svega je da je koncentracija glukoze u krvi nakon početnog porasta
ubrzo pala ispod normale, nastala je hipoglikemija. To je jedan od primjera da
organizam može na "iznenađenja" odgovoriti nesavršeno. A da je došlo
do povišenja glukoze u krvi, niti to ne bi bilo poželjno, niti bi rezultiralo
većom sposobnošću obavljanja mišićnog rada.
Naš organizam razvijao se tijekom evolucije i stvorio je brojne
regulacijske mehanizme koji omogućavaju njegovu optimalnu funkciju. Kroz tisućljeća
se prilagodio korištenju miješane hrane biljnog i životinjskog porijekla.
Osjećaj gladi i sitosti, žeđ, samo su neki od tih regulacijskih mehanizama
koji utječu na unos hrane, a o čitavom nizu znanih i neznanih regulacijskih
mehanizama na molekularnoj razini da i ne govorimo.
Hranom
se unose tvari koje se koriste kao gradivo i/ili kao gorivo. U uobičajenoj miješanoj
hrani nalazi se sve što je organizmu potrebno. U genetskom kodu zapisano je
kako naš organizam treba izgledati, a funkcionalnim podražajem (treningom)
potaknut će se jače razvijanje onih dijelova organizma koji se često koriste.
Istina
je da se potrebe sportaša donekle razlikuju od potreba "običnih"
ljudi. Te razlike naravno ovise i o vrsti sporta. Veslanje je pretežno aerobni
sport, što znači da je uspjeh u veslanju povezan s kapacitetom
kardiovaskularnog sustava. Moćniji kardiovaskularni sustav znači veću mogućnost
dostave kiska mišićnim stanicama, koje će na taj način moći
"izgorjeti" više glukoze u jedinici vremena, dobiti više raspoložive
energije u obliku ATP-a, a to će značiti mogućnost obavljanja većeg rada u
jedinici vremena. Uz pravilnu tehniku veslanja to znači bolji rezultat.
Redovitim aerobnim treningom potiče se razvoj kardiovaskularnog sustava do
makismuma koji je zadan u genima. (Konjski geni omogućit će razvoj srca koje
će biti višestruko sposobnije od ljudskog).
Obilnim
aerobnim radom veslač će na treningu potrošiti više goriva, pa će biti
potreban i veći unos nego što je to potrebno neaktivnim osobama. Kao što smo
rekli, energija se u organizmu dobiva pretežno izgaranjem glukoze. Glukoza
pripada u skupinu kemijskih spojeva koji se nazivaju šećeri ili
ugljikohidrati. U organizmu se lako stvara iz drugih ugljkohidrata unesenih
hranom. Najprikladniji za prehranu su ugljikohidrati koji sporije ulaze iz
probavnog sustava u organizam pomiješani s celuloznim vlaknima i drugom hranom.
Nalazimo ih u tjestenini, kruhu, riži, krumpiru i drugom povrću. Manje su
prikladni koncentrirani ugljikohidrati jer mogu dovesti do reaktivne
hipoglikemije, što je objašnjeno na primjeru unosa koncentrirane glukoze. Povećanu
potrebu za energijom veslači trebaju osigurati većim unosom ugljikohidrata.
Zastupljenost ugljikohidrata bi trebala osiguravati oko 65% energetske
vrijednosti u obroku.
Kreatin
fosfat je spoj bogat energijom. Pohranjen je u mišiću gdje služi kao mala
zaliha energije, koju može (otpuštanjem fosfata) odmah predati za obnavljanje
utrošenog ATP, dok se ne uspostavi proizvodnja energije izgaranjem glukoze.
Zaliha kreatin fosfata je dovoljna tek za kratkotrajan mišićni rad. Uz uobičajenu
prehranu uvijek ga imamo dovoljno, a organizam će iskoristiti svaku priliku da
ga ponovo "napuni" energijom čim se potroši. Neki radovi su pokazali
da se povećanim unosom kreatina hranom može donekle povećati zaliha kreatin
fosfata u mišićima. Osim što ti mišići sadrže i više vode, pa izgledaju
veći na radost onih koji vježbaju mišiće radi izgleda, teoretski bi se moglo
očekivati i izvjesno poboljšavanje rezultata u sprinterskim disciplinama (kod
napora kraćeg od 20-30 sekundi). Postoje radovi koji su to i potvrdili, a neki
nisu našli poboljšanja. Definitivno nema poboljšanja rezultata u aerobnim
disciplinama. Neki sportaši koji su uzimali kreatin, imali su problema na dopinškoj
kontroli, jer su proizvođači dodali kreatinu druge nedozvoljene sastojke.
Austrijski atletičar je tužio proizvođača i dobio sudski spor, no kazna je
ostala! Jer sportaš je odgovoran za ono što ima u svom tijelu, pa makar o
svemu ništa ne zna!
Veći
utrošak ugljikohidrata znači i nešto veću potrebu za vitaminima. Ali, prema
nekim radovima i to je pitanje. U svakom slučaju nisu to ogromne količine i
obično se nalaze u dovoljnim količinama već u hrani koja nam osigurava
potrebne kalorije, ako je iz prirodnog izvora. Vitamina C najviše ima u svježem
voću (kivi, limun, drugo voće) i povrću (kupus, itd ....). Ako se popije i
poneki umjetni napitak obogaćen vitaminima, bit ćemo više nego sigurni da
organizam neće biti u manjku. Višak vitamina se ne može u organizmu
"pametno" iskoristiti i naprosto se izlučuje mokraćom. Nekritično
uzimanje velikih količina vitamina C može dovesti do zakiseljavanja mokraće
što može pogodovati stvaranju bubrežnih kamenaca. Vitaminske
"bombe" jednostavno završavaju u WC školjci, a u organizmu ostaje
samo vjerovanje (praznovjerje) u djelotvornost.
Glavno
gradivo organizma su bjelančevine ili proteini. Bjelančevine su spojevi
sastavljeni od niza aminokiselina. U našem organizmu sve su bjelančevine
sastavljene kombiniranjem dvadeset i jedne vrste aminokiselina. Već u probavnom
traktu sve se bjelančevine unesene hranom gotovo potpuno rastave na svoje
osnovne sastavne dijelove, na aminokiseline, koje se potom krvlju prenose do
stanica, koje ih koriste i njihovim kombiniranjem izgrađuju svoje bjelančevine.
Da bi bilo jasnije, pokušati ću predstaviti naš organizam kao da je izgrađen
od 21 vrste Lego kockica. Ako želimo nešto sastaviti od Lego kockica prema
nacrtu, morat ćemo potražiti upravo one kockice koje nam trebaju. Dobit ćemo
ih tako da prethodno rastavimo nešto već izgrađeno od Lego kockica i potom ih
slažemo onako kako treba. Kao što nema kvalitetnijih ili manje kvalitetenih
Lego kockica, tako nema niti kvalitetnih ili nekvalitetnih aminokiselina. Ili ih
ima ili ih nema. Ako Lego kockica (ili aminokiselina) imamo višestruko previše,
to neće nimalo poboljšavati kvalitetu konačne izvedbe koja je zadana nacrtom.
Ne možemo narasti tri metra samo zato što imamo aminokiselina na pretek!
Dakle, pokušaj gomilanja aminokiselina neće povećati izgradnju mišića. Točno
je da u nedostatku nekih Lego kockica (aminokiselina) može nastati problem. Kao
što se neke Lego kockice mogu improvizirati od drugih vrsta, tako i neke
aminokiseline može organizam izgraditi od drugih. Ima i onih koje organizam ne
može sam stvoriti i nazivamo ih esencijalnim aminokiselinama. Njih također
unosimo u organizam uobičajenom prehranom. Svi "specijalni" pripravci
bjelančevina dobiveni su iz prirodnih izvora kao što je mlijeko, sirutka, soja
i sadrže one iste aminokiseline koje se nalaze u "običnoj" hrani.
Pretjerano uzimanje "specijalnih", "čistih" proteina ili čak
izdvojenih samih aminokiselina zbog straha od manjka u pravilu je neracionalno i
nepotrebno.
Uputa
o redoslijedu aminokiselina koje tvore neku bjelančevinu nalazi se zapisana u
genima. Sastavljanje proteina iz aminokiselina odvija se u malim staničnim
tjelešcima ribosomima, na taj način da se u ribosom donese kopija komadića
gena na kojem je uputa za sastav određene bjelančevine, tj šifrirani zapis o
redoslijedu aminokiselina koje tvore određenu bjelančevinu. Potom se u
ribosomu redom sastavljaju aminokiseline i konačno se dobiva tražena molekula
bjelančevine. Dakle, da bi se stvarala nova bjelančevina, recimo da se radi o
bjelančevini koja izgrađuje mišić, potrebna je poruka stanici da joj je
potrebna upravo ta bjelančevina, točno određenog redoslijeda aminokiselina.
Funkcionalni podražaj, tj. trening, pokrenut će poruku da bi taj mišić koji
se koristi trebao biti jači i da treba započeti sa procesom izgradnje određene
potrebne bjelančevine. Poruku prenose kemijski glasnici, tvari poput hormona.
Jasno je da u stanici treba biti na raspolaganju dovoljno aminokiselina od kojih
će se bjelačevina sastavljati, a o tome brinu brojni regulacijski sustavi. Višak
aminokiselina organizam neće iskoristiti kao gradivo već kao gorivo, a to je
šteta. To je kao da se grijemo na figurice od šaha umjesto na obična drva.
Dnevne
potrebe za bjelančevinama u hrani iznose za prosječnog čovjeka oko 30 do 45
grama na dan. Ako uzmemo izvjestan faktor sigurnosti i kažemo da je 1 gram
bjelančevina po kilogramu tjelesne težine na dan sasvim sigurno dovoljno da
niti u kojem slučaju neće uzmanjkati gradiva i ako za sportaše još malo
podignemo unos na oko 100 grama na dan, onda je to to. U litri mlijeka ima 35
grama bjelančevina. Vrijedan izvor bjelančevina su i svježi sir, bjelanjak
jajeta, meso, riba, ali ima ih u kruhu (9%), žitaricama, kukuruzu, soji,
grahu... Dakle, nije problem skupiti stotinjak grama bjelančevina na dan.
Da
li je moguće da se sportaš izložen visokom intenzitetu i obimu treninga nađe
u situaciji da mu, uz uobičajenu prehranu koja sadržava stotinjak grama bjelančevina
dnevno, uzmanjka neka vrsta aminokiselina, to mi je teško pretpostaviti. Prema
nekim radovima postavljena je sumnja da u sindromu pretreniranosti i padu
imuniteta u iscrpljenih vrhunskih sportaša igra ulogu manjak nekih
aminokiselina i to aminokiselina razgranatih lanaca, prevenstveno glutamina.
Ali, u kontroliranim pokusima nije dokazano poboljšanje sposobnosti sportaša
koji su ih uzimali u povećanim količinama, kao niti prevencija sindroma
pretreniranosti i preosjetljivosti na infekcije.
Masti
su zalihe energije u organizmu. 1 gram masti sadrži 9 kilokalorija energije za
razliku od ugljikohidrata ili bjelančevina koji daju oko 4 kilokalorije po
gramu. Građene su od masnih kiselina. Razlikujemo zasićene i nezasićene masne
kiseline. Preveliki unos zasićenih masnih kiselina, a to su one životinjskog
prijekla, povezan je s bržim razvojem ateroskleroze. Fizička aktivnost i to
redovita aerobna fizička aktivnost povoljno utječe na krvne žile, smanjuje i
odgađa nastanak ateroskleroze. Ali, taj povoljan učinak ipak se gubi ako se
nekritično unose u organizam masti građene od zasićenih masnih kiselina.
Primjer su drvosječe u Finskoj koji po cijeli dan naporno fizički rade, stalno
su jako gladni i običavali su ponijeti u šumu kilu masti, jer im najbolje utažuje
glad, a ima najviše kalorija obzirom na težinu pa im je lako za nositi. Iako
su po cijeli dan aktivni, vidjelo se da u velikom broju dobivaju infarkt srca i
slične bolesti povezane s preuranjenim nastupom ateroskleroze – bolesti
ovapnjenja krvnih žila. Kad su promijenili način prehrane, nije više bilo
preranog nastupa ateroskleroze, već obratno. Imajući to na umu, oni sportaši
koji se hvale kako su na "špeku i luku", želeći time istaknuti kako
ih ne zanimaju kojekakvi preparati, već svoje uspjehe temelje na pametnom i
marljivom radu uz normalnu prirodnu prehranu, nisu izabrali baš
"najzdraviji" primjer jelovnika. No, ne mogu se masti u hrani sasvim
izbjeći, niti je to potrebno. Bilo bi čak i štetno, jer bez masti u hrani
nema niti unosa u mastima topivih vitamina (A, D, E i K) i drugih potrebnih
sastojaka. Treba nastojati birati koliko je moguće masti građene od nezasićenih
masnih kiselina, npr. nalazimo ih u maslinovom ulju. Ako se pojede i pokoja zasićena,
malo maslaca ili masnijeg mlijeka, to za mladi organizam nije problem. Masti u
hrani trebale bi biti zastupljene tako da pokriju oko 20 % energetske
vrijednosti obroka.
Rezerve
masti u organizmu su velike i omogućavaju dugotrajan rad. U izgaranju masnih
kiselina u mitohondrijima također treba kisik.
Za
L-karnitin se zna da sudjeluje u procesu iskorištavanja masti radi dobivanja
energije u mišiću. Obilniji unos L-karnitina prema nekima bi mogao povećati i
ubrzati proces dobivanja energije iz masnih kiselina, što bi moglo biti
povoljno u disciplinama izdržljivosti, osobito u onim dugotrajnijim. No za sada
nema nikakvih jasnih znanstvenih dokaza za to, ali niti ima dokaza da bi
L-karnitin mogao biti na neki način štetan. Ako se ne može jasno dokazati
poboljšanje rezultata u maratonaca ili ultramaratonaca, u kojih rezultat ovisi
o brzini izgaranja masti, zaista je pitanje koliko bi, u slučaju da "stvar
radi", to moglo biti važno za veslačku utrku koja traje 6-7 minuta.
Mlijeko
i mliječni proizvodi osim što sadrže bjelačevine, ugljkohidrate, masti,
vitamine, bogati su i kalcijem. Obilniji unos kalcija hranom preporuča se
osobito sportašicama kako bi se stvorila dovoljna zaliha kalcija u kostima, da
u starosti ne bi imale problema s osteoporozom, bolesti slabo mineraliziranih
kostiju, koje onda lako pucaju.
Veći
mjesečni gubitak željeza u sportašica može se nadoknaditi češćim biranjem
hrane koja sadrži dosta željeza (meso, jetrica, biljni izvori). Ako se ipak
pojavi slabokrvnost, tj. snižena koncentracija hemoglobina u krvi i drugi
laboratorijski znakovi smanjenih rezervi željeza u organizmu, tada se može
savjetovati nadoknada preparatima željeza, u dogovoru sa svojim liječnikom.
Uzimanje preparata željeza zajedno s C vitaminom pospješuje ulazak željeza iz
probavnog trakta u organizam. U sportaša je nalaz slabokrvnosti vrlo neuobičajen
i uvijek liječnik treba potražiti i razjasniti uzrok.
Prema
tome, uobičajena raznolika prirodna prehrana najbolje je što veslači mogu pružiti
svom organizmu. Kod većeg utroška energije pojavit će se i pojačan apetit
koji treba namiriti nešto većom količinom ugljikohidrata. Pojačan gubitak
vode i soli znojenjem treba predvidjeti i nadoknaditi. Sve ostalo je više manje
slično kao i kod "običnih" ljudi. Organizam raspolaže moćnim
regulacijskim mehanizmima kojima održava svoj sastav i funkciju na optimalan način.
Ima sposobnost pretvaranja jedne vrste tvari u druge. Može se prilagoditi i
različitim situacijama, ali ekscesi u unosu hrane bilo koje vrste su nepoželjni
i nepotrebni.
Veslanje
je sport u kojem mladi sportaši imaju priliku isprobati sebe i svoje mogućnosti,
u kojem spoznaju da marljivim radom mogu znatno napredovati, unaprijediti svoje
tjelesne sposobnosti, naučiti podnijeti teret odgovornosti, teškoću velikog
tjelesnog napora, biti pravi kad je najteže. Sve naučeno primjenjivo je i u životu,
a stečena navika redovite tjelesne aktivnosti povoljno će utjecati na zdravlje
i kvalitetu života i kasnije. Istina je da su sportaši uspješniji kad su opušteni
i puni samopouzdanja. Katkada se tako ne osjećaju i rado će prihvatiti sve što
im se ponudi kao ohrabrenje i poptora. Umjesto tješenja "dudom
varalicom" bolje je vjerovati u znanje i iskustvo svog trenera, u dobru
podešenost broda, u svoju veslačku sredinu koja je pokazala da može dosegnuti
i vrhunske ciljeve, u svoje uzore koji su postigli sjajne rezultate predanim
radom, u tišini, bez puno parade, nerijetko pri tome završivši fakultete.
Najteže je naučiti pobjeđivati sebe. Slonić Dumbo trebao je čarobno pero da
poleti. Možda takvo nešto katkada treba i sportašima. Ali, neka to ne bude
"lijek", jer je šteta veslanje pretvarati u bolest. Bolje je kad je
to prijateljski pljesak po ramenu, sretne čarape ili uvježbani ritual
zagrijavanja. Stjecanjem iskustva stječe se i samopoudanje. Sjećanje na uspjeh
daje opuštenost i vjeru u svoje sposobnosti i neće biti potrebe za dodatnim
hrabrenjem. Već spoznaja da pripadate veslačkoj zajednici daje vam za pravo da
osjetite lagani ponos i samopouzdanje. Regate su prilika da tu pripadnost potvrđujete
sebi i drugima, a korektan i zdrav sportski pristup je vrijedan poštovanja.
Zagreb,
prosinac 2005