U ponedjeljak, 10. srpnja 2017 u 89. godini, nakon duge i teške bplesti, umro je naš počasni član, veslački olimpijac iz Londona 1948., reprezentativac bivše  države u nogometu, ragbiju i studentskoj odbojci, dugogodišnji veslački sudac i sportski radnik, a nadasve srdačan i omiljen čovjek,

Miroslav Dubravčić - Žika

Miroslav je rođen u veljači 1929, u Zemunu. Otac mu je bio vojno lice s, izgleda, nekim pogreškama u biografiji, pa je poslom često raspoređivan diljem bivše Jugoslavije. Stoga Žika djetinjstvo provodi u selidbama. Ipak uspijeva se uklopiti u školski i sportski život Zemuna, prvenstveno u veslanju i u nogometu. Za nas veslače, značajna se imena pojavljuju u ondašnjem zemunskom VK Galebu, Jaroslav Laštovica, Ivan Dubravec, Toma Grego i, naravno, Miroslav Dubravčić. Svi oni, netko prije, netko kasnije, dolaze u Zagreb kao veslači, treneri, sportski radnici, sveučilišni profesori.

Žika dolazi u Zagreb na studij po završetku srednje škole u Zemunu, studira, radi uz studij i trenira, ne samo veslanje, već i nogomet, pa odbojku, a uskoro i ragbi.

1946. nastupa u studentskoj odbojkaškoj reprezentaciji na Studentskom svjetskom prvenstvu u odbojci u Tirani.
1948., olimpijske godine vesla u tada najboljem četvercu bivše Jugoslavije, ali četverac ne ide na OI jer je otac jednoga veslača (Gorišeka) za drugog svjetskog rata bio ambasador NDH u Njemačkoj. pa Žika odlazi na OI u London kao rezerva. Uskoro se pojavljuje kao nogometaš, prvotimac Crvene Zvezde. Prema vlastitim riječima igrao je obično drugo poluvrijeme. Početkom pedestih godina. nastupa na Studentskom svjetskom nogometnom prvenstvu. Odigrao je i jednu utakmicu za A reprezentaciju Jugoslavije, u sklopu priprema u Puli, kada je ozlijedio koljeno što ga vraća veslanju. Uza sve to, kad su veslači i atletičari društva Mladost osnovali prvi ragbi klub, Žika se prirodno našao u prvoj postavi.

Krajem pedestih prelazi u sportske radnike te postaje predsjednik tehničke komisije Zagrebačkog veslačkog podsaveza (danas VSZ-a), član IO podsaveza, član UO AVK Mladosti, te početkom šezdesetih godina veslački sudac. Sudjeluje u svim porama klupskog života, prati razvoj veslača, trenera, u izradnji i održavanju sportskih terena.

U profesionalnom životu radi na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a onda, kao da je i za vrijeme posla morao biti u blizini kluba, prelazi u Jugoslavenski naftovod, danas JANAF, čiji su uredi bili također u Veslačkoj ulici, preko puta HAVK Mladosti.

Sve što je Žika radio, radio je punim srcem, bilo u profesiji, bilo u sportu, bilo u društvenom životu. Sjećamo se kako je često u klupskom nogometu postizao golove glavom, a zatim odlazio ispirati oči. Jer, govorio je, kad udaraš loptu glavom, ne smiješ trepnuti jer u tom djeliću sekunde se sve odlučuje.
Ili, u vrijeme kad su se veslačke utrke održavale na Savi, a sudac - starter pokušavao poravnati čamce trčeći nereguliranom obalom, bio je jedan od rijetkih koji se nije libio vratiti neposlušne čamce nazad na start, iako je to značilo produženje regate za barem pola sata i predstavljalo dodatan napor za veslače, ali naročito za njega – startera. Nakon regate, zajedno s drugim sudionicima i sam se smijao vlastitoj pojavi, u svečanoj sudačkoj uniformi a mokar i blatan od trčanja kroz lokve i izgreban od šiblja,

Za svoj dugodišnji sportski rad dobio je Nagradu za životno djelo Veslačkog saveza Zagreba.
2012., pri proslavi stogodišnjice kluba, mogla se prvi puta naslutiti njegova buduća bolest. Na proslavu je došao dan kasnije. I nije to mogao prežaliti.

Mi ćemo ga, međutim, pamtiti kao energičnog, vitalnog, srdačnog, jednostavnog čovjeka, kao jednog od pokretača i zdušnog sudionika svih klupskih događaja. U komunikaciji je jasno iznosio i svoje slaganje i svoje neslaganje sa sugovornicima, bez trunke zlobe, bez primisli, spreman uvažiti tuđe mišljenje, ali i očekujući da se uvaži njegovo. Njegov dobrodušni humor možda najbilje ilustrira jedan njegov zapis u knjizi hakla. Naime, nekada se svake subote, nakon hakla, u posebnu knjigu zapisivao sastav momčadi, rezultat i najznačajniji događaji. Autori su se natjecali u duhovitosti, najčešće sarkastičnim osvrtima na nečiju igru. U njegovom opisu hakla neke davne zime čitamo: „Temperatura -10 stupnjeva. Snijeg plus 20 centimetara“. Duhovito, a bez žaoke prema ikome!

Redovito se družio s prijateljima veslačima u Bogovićevoj. Pamtit ćemo njegovu lakoću pri sklapanju dugotrajnih prijateljstava. Ako ste s njime šetali gradom, neprestano su ga pozdravljali različiti ljudi, o kojima je sve znao i koji su njega znali, a za koje bi jednostavno rekao: „To je moj prijatelj!“

Obitelji i svima vama, svim nama, izražavamo iskrenu sućut.

Miroslave, Žika, prijatelju, počivaj u miru!