Naš klub ima mnogo članova. Neke poznajemo bolje, neke slabije. Donosimo intervju s našim članom kojeg stariji znaju jako dobro, a mlađi, pretpostavljam, jedva.
Željko Plašćar - Maskl arhitekt, sudski vještak, veslač, tehnički referent, tenisač, nogometaš, atletičar, filatelist, suprug, otac, djed, brončani s veslačkog prvenstva Europe 1958., nedavno (prije dvije godine) je bio u posjeti kćerci u Australiji. Na povratku svratio je kod ženinog bratića koji živi u Arapski Emiratima. Iako je bio na svim kontinentima osim Južne Amerike, pun je dojmova i priča:

Za vrijeme boravka u Perthu imao sam nešto slobodnog vremena pa sam poželio stupiti u kontakt s jednom od veslačkih legendi Australije, Stuartom McKenziem. S njim se dobro poznajem – bili smo na zajedničkim pripremama na Bledu 1958. (ili 1959.?) godine. Nazvao sam tajnika veslačkog saveza Zapadne Australije da se raspitam o Stuartu. Na moje iznenađenje, odgovorio je da ne zna tko je McKenzie!

McKenzie je dugo godina bio jedan od najboljih svjetskih skifista, neprestano u borbi s Ivanovom, kojega je pobijedio na dva prvenstva Europe, i nekoliko puta u Henly-u (šest uzastopnih pobjeda i prvi koji je pobijedio i u skifu i u dublu). Ivanov je, naprotiv, tri puta osvojio olimpijsko zlato. Stuart je pomalo težak čovjek, s malo prijatelja. Australci su mu zamjerili jer je pred kraj karijere nastupao za Englesku u dublu i osmercu. Englezi su mu zamjerili što je, vodeći na jednoj utrci u Henly-u stao i, popravljajući kapu, sačekao protivnike, a tada ih deklasirao. Stao je i u finalnoj olimpijskoj utrci u Melburnu 1958. misleći da je prošao cilj, ali tada ga je prestigao Ivanov. Na pripremama na Bledu imao je upalu slijepog crijeva i bio operiran; ipak je nakon tjedan dana nastupio na Eurposkom prvenstvu u Malconu u Francuskoj, ali je jedva završio utrku. U Oxfordu je poznat po kratkoj, ali vrlo uspješnoj karijeri trenera osmerca. U Zagrebu je poznat po mekenzijima, vježbi koju je, navodno, on izmislio (a ne istoprezimeni Kanađanin, kako je govorio naš pokojni trener Stjepan Župan).

Tajnik australskog saveza mi je predložio da prisustvujem značajnoj veslačkoj priredbi koja se trebala održati za koji tjedan u Perthu, u ušću rijeke Swan, što sam, nažalost, morao odbiti. Rijeka Swan je tamo široka oko 200 metara, a čini mi se da su upravo ta regata i uz nju plivačko natjecanje odgođeni zbog napada morskog psa na dvojac, bez ozbiljnijih posljedica. Australija je i inače pod dojmom učestalih napada morskih pasa. Neki misle da su morski psi izmijenili ponašanje, a drugi napade na čamce objašnjavaju sličnošću čamaca sa tuljanima i morževima. Navodno se morski psi mogu vidjeti kako iskaču iz mora loveći tune.

Na povratku iz Australije posjetili smo ženinog bratića, sveučilišnog profesora iz Sarajeva koji je za nedavnog rata emigrirao u Arapske emirate. Arapski emirati su me impresionirali. Površinom 20% veći od Hrvatske, sa oko 4 milijuna stanovnika počeli su svoj nevjerojatni razvoj oko 1971. godine. Mozad(ek) je htio unaprijediti narod i osigurao je stipendije za studij na najcjenjenijim svjetskim sveučilištima (zanimljivo je da je kasnije svrgnut i dospio u zatvor). Školovani pojedinci uskoro su shvatili zašto su vodeće svjetske sile, prvenstveno USA, toliko zainteresirane za pustinje Arapskog poluotoka. Navodno su došli do američkih procjena količina nafte i zemnog plina. Usmjerili su zemlju vlastitim putom: iskoristiti naftu za vlastitu dobrobit, ali i za dobrobit cijeloga naroda. Emirati su tolerantni Muslimani. Nema poreza, carine. Škole i zdravstvo su besplatni. Kriminala nema (mada postoji prijetnja kriminalu jer se primjenjuje šerijatski zakon). Nema vlasništva nad zemljom.

Kako su rano prepoznali značaj nafte i plina, tako su rano shvatili da si moraju osigurati i druge izvore prihoda. Okrenuli su se turizmu. Kako nisu imali nikakovu infrastrukturu - još nedavno su bili nomadi i živjeli pod šatorima - prvi turistički objekti su im bili neobični. Otkupili su islužene luksuzne putničke brodove Queen Elizabeth i Queen Mary i pretvorili ih u hotele na moru. Danas grade supermoderne hotele i cijela naselja. Standardno grade cijele poluotoke u obliku palmi koji omogućavaju da se svakom objektu priđe autocestom i brodom. U "deblu" palme su objekti za zajedničke potrebe: robne kuće, bolnice, škole. Za taj posao trenutno je angažirano 2500 svjetski priznatih arhitekata. Svijet su obišle reportaže o robnoj kući sa skijalištem i teniski tereni ni na nebu ni na zemlji. Ipak, najluksuzniji turistički objekti su rijetke kamene tvrđave i palače iz devetnaestog stoljeća preuređene u ekskluzivne hotele. Emirati dnevno zarađuju 100 do 150 miliona dolara od nafte i plina. Računa se da tek nešto manje zarade i u turizmu!

Zanimljiv je i njihov odnos prema stranim investitorima i poduzetnicima. Otvoreni su prema svima. Svaka firma s izgledima da će obavljati neke poslove dobije domaćeg sponzora koji se brine da svi budu zadovoljni i koji garantira kvalitetu obavljenog posla.

U njihovim supermodernim robnim kućama - sukovima - cijene su umjerene, a taksi prijevoz je pet puta jeftiniji od našeg. Ostali javni prijevoz je besplatan, vozi se lijevom stranom, vozila su klimatizirana, a klimatizirane su čak i autobusne stanice. Na plažama su uglavnom muškarci i strankinje. Domaće žene hodaju u crnini i često s tjelohraniteljima. Na sve strane se nešto gradi. Grade najvišu zgradu na svijetu - oko 900 metara, zainteresirani mogu vidjeti animirane buduće poslovne prostore, kao i buduću stazu za utrke formula jedan.