20. prosinca 2012., u 88. godini života umro je Berislav Brajković, veslač, akademski kipar, lutkar, kazališni i filmski režiser.

Četrdesetih godina Veslao je u zagrebačkom Gusaru, kao štroker u četvercu i osmercu i redovito pobjeđivao u juniorskoj konkurenciji. Za potrebe Monografije prigodom stogodišnjice HVK-a spremno je ustupio svoje fotografije iz tih dana (vidi galeriju slika).

Veslati je prestao zbog nedostatka vremena jer je studirao kiparstvo (kod Frana Kršinića). Kasnije je prešao na lutkarstvo i pridružio se "Družini mladih". Družina je izrasla iz kazališne skupine nastale u suradnji s francuskim institutom 1939. godine, ali je, vjerojatno zbog političkih pritisaka, opstala samo kao lutkarska.

1948. osnovano je Zagrebačko kazališe lutaka u kojem Berislav Brajković biva redateljem. Berislav sudjeluje i na školskoj televiziji, a režira i nekoliko animiranih filmova, među ostalim i lutkarske animirane filmove. Šezdesetih godina odlazi u Rijeku gdje uvodi novosti ili sudjeluje u njima

"... razdoblje 1963.  – 1973. svojom je snažnom i osobitom umjetničkom fizionomijom obilježio Berislav Brajković, objedinivši u sebi funkciju umjetničkog voditelja, redatelja, scenografa i kreatora lutaka. Ne samo vrstan poznavatelj suvremenih lutkarskih tehnika (prvi je u nas uveo luminiscentnu tehniku i crni teatar), nego i svestrani intelektualac upućen u glazbu, dramaturgiju i rasvjetu, Brajković je u punom smislu riječi europeizirao riječko lutkarstvo...
  ... razvoj od primjene tradicionalnih tehnika, preko luminscenske tehnike crnoga teatra do kombiniranih tehnika kojima svima zajedničkim pečat daje izvanredna invencija i izražajnost Berislava Brajkovića." (iz Izvješća komisije Filozofskog fakulteta u Rijeci o doktorskom radu Maje Verdonik " Gradsko kazalište lutaka u Rijeci i hrvatska lutkarska scena")

Berislav Brajković uvodi elemente dalekoistočne lutkarske tradicije, glazbeni kolaž skladbi, posebno Liszta i Musorgskog, a izvodi i lutkarsku operu "Kućica sloge" koju je Boris Papandopulo napisao za Riječko kazalište lutaka piše.

Za doprinos umjetnosti hrvatskog lutkarstva Berislav Brajković je u okviru 15. vukovarskog lutkarskog proljeća 2010. godine dobio nagradu za životno djelo.

Razgovarajući s Berislavom Brajkovićem moglo se naslutiti da su za njegove prijelaze s kiparstva u lutkarstvo i iz Zagreba u Rijeku postojali i neki razlozi o kojima nije govorio. U nevezanom razgovoru uz kavu s gotovo nepoznatim sugovornikom kao da je pazio da se ni na što ne požali ili da nikoga ne okrivi, ne zbog straha, već da nekoga ne bi povrijedio. U osmrtnici, njegova supruga, Višnja Mažuran Brajković, napisala je "Moj voljeni, plemeniti, ..." Riječ plemeniti mu je zaista pristajala. Na internetskim stranicama o povijesti lutkarstva u Hrvatskoj, Rijeci, Zadru, spominju se pritisci ideologija, i NDH-ovskih i Jugoslavenskih. Berislav o tome nije govorio, ali se sluti da je njegova Hrvatska poruka izrečena prigodom Svjetskog dana lutkarstva 2006. godine, iako govori o lutci i lutkarstvu zapravo najviše govori o njemu, Berislavu Brajkoviću.

"... Kazališna lutka, za razliku od maskote ili pokladne, služi čovjeku kako bi izrazio primjerice svoje negodovanje ili protest protiv društvenog okruženja, a da nikoga ne povrijedi, a da niti njoj nitko ne zamjeri. Ali njena izreka ipak ostavlja duboki trag..."

 J.J.