Toma Grego rođen je 1924. u Omišlju na Krku. Kao šestogodišnjak odselio je s obitelji u Zemun gdje mu je otac dobio posao u riječnoj mornarici. U Zemunu se školuje ali tijekom gimnazijskih dana biva deportiran u koncetracijski logor u Austriji. Po završetku II. svjetskog rata vratio se iz Austrije u Zemun gdje je završio gimnaziju te arhitektonski fakultet. Zaposlio se u poglavarstvu grada Zemuna u urbanističkom uredu.

Toma s kadetima u hangaru

Vojni rok je služio u Puli i Splitu gdje je trenirao s Vladimirom Šestanom i drugim poznatim veslačkim radnicima i trenerima. Po povratku u Zemun nastavio je veslati u VK Galebu. Veslao je od 1942. do 1950.

1948. je u Splitu položio trenerski ispit i postao veslački trener. Gotovo pola stoljeća odgajao je generacije veslača. Zanimljivo je da je jedan od njegovih učenika bio i Ivo Dubravčić - Žika, također naš počasni član. Uz brojne radosti, medalje s podunavskih regata i prvenstava bivše Jugoslavije Dunav je Tomi donio i kostobolju.

Krajem osamdesetih godina Toma je Kao Hrvat postao nepodoban u Zemunu. Neposredno pred početak Domovinskog rata. 1990. preselio se u Zagreb. Naravno da je došao na Jarunsko jezero te je na poticaj Nikole Bralića odmah nastavio svoj trenerski, odgojni i pedagoški rad, sada u našem klubu.

Do kraja života u osamdesetsedmoj godini života Toma je bio fizički i duhovno aktivan, trenirajući kadete, sudjelujući u regatama, duhovitim opaskama popraćujući dnevne događaje. Bio je jedan od uzornih trenera "stare škole". U njegovim bilježnicama nalaze se svi podaci, slike, zabilješke o napretku, dolasku ili nedolasku na trening za tisuće dječaka i djevojčica koje je trenirao tijekom više od 50 godina. U toj bilježnici su i podaci o svjetskim prvacima, veslačima s medaljama s najvećih svjetskih natjecanja kao Petar Lovrić, braća Sinković, Davorin Šindler, ... Uvijek točan, staložen, jasan, ali i zahtjevan, osvajao je i veslače i njihove roditelje. Brinuo je ne samo o fizičkoj spremi, tehnici veslanja, već i o školskom uspjehu, prehrani, higijeni, pristojnom

Toma na jarunskoj tribini sa suprugom Oliverom

ponašanju, odijevanju, disciplini, domaćim zadaćama, i roditelji i veslači doživljavali su kao oslonac u ovom vremenu poljuljanih životnih vrijednosti.

Znao je reći: "Kad me jednog dana ne vidiš ovdje na treningu, onda znaš da sam umro!" U subotu, 7. lipnja 2011., Toma nije došao na trening. Umro je večer prije, uz sport, promatrajući zadnji sportski događaj u svom životu, utakmicu nogometne reprezentacije Hrvatske. Pokopan je u rodnom Omišlju uz prisustvo brojnih veslača iz raznih klubova.