(1)
Pobjednički osmerac u dvoboju Zagreb – Beograd 1958. Kormilar je Dario Marchi, a uz njega su veslači četverca AVK Mladosti: Čupin, Ivanković, Plašćar, Vuletić; na pozicijama od 1 do 4 su veslači VK Zagreba; nažalost, ne sjećam se više njihovih imena, a bilo bi lijepo da se javi netko tko ih može identificirati. Na ovoj se slici još vide stupovi starog željezničkog mosta; željezna je konstrukcija uklonjena sredinom pedesetih godina, ali su stupovi još dugo ostali u Savi. Ova pobjeda nad beogradskim osmercem naročito je odjeknula u Splitu. Naime, prije početka natjecateljske sezone beogradske su sportske novine osmerac Crvene zvezde proglasile vrhunskom momčadi europske vrijednosti, što je malo prestrašilo veslače splitskog Mornara; VK Mornar je kao vojni klub zapravo jedini imao kakav takav osmerac: svi drugi su imali improvizirane osmerce, sastavljene od drugih momčadi, upravo kao i mi na dvoboju Zagreb – Beograd.  Pričalo se čak da su neki zagrebački veslački djelatnici odmah nakon utrke telegrafirali u Split da jave o porazu beogradskog osmerca i tako umire veslače i vodstvo VK Mornara.

(2)

Pobjednički četverac s kormilarom AVK Mladosti na dvoboju Zagreb – Beograd u Zagrebu 1958. Stoje s lijeva: Branko Vuletić, Željko Plašćar, Antun Ivanković, Nikola Čupin; ispred njih je kormilar Petar Pavlica. Slika je snimljena nakon utrke na splavi VK Lokomotiva (danas VK Croatia). U pozadini se vidi konstrukcija kojom je premoštena Sava, a koja je bila prvi korak u izgradnji Mosta slobode. U to se vrijeme Sava u Trnju prelazila skelom; a za vrijeme natjecanja uvijek je netko iz organizacije bio na skeli da uskladi rad skele s odvijanjem veslačkih natjecanja. Ova nam je pobjeda bila prvi ozbiljniji natjecateljski ispit u sezoni. Naša je glavna disciplina bila četverac s kormilarom, dok je osmerac bila improvizirana i kombinirana momčad. Kod beogradskih je veslača bilo obrnuto: glavna im je disciplina bila osmerac, a četvorica iz osmerca nastupali su i u četvercu. Te smo se godine s veslačima Crvene zvezde susreli još jedanput. Bilo je to na Bledu na izlučnoj utrci za mjesto u državnoj reprezentaciji za troboj Jugoslavija – Austrija – Zapadna Njemačka. U toj smo utrci pobijedili ispred veslača Krke i Crvene zvezde.

(3)

Protestni nastup veslača Mladosti u bijelim majicama na Međunarodnoj regati na Bledu 1958. Sliku je snimio Miroslav Dubravčić Žika, a objavljena je u Narodnom sportu (današnje Sportske novosti). Vidi o tome više: Crtice iz klupske povijesti; Branko Vuletić: O veslačima «Mladosti» i «Zlatnoj pirueti»; Sjećanje na inž Radovana Lipovšćaka.

(4)

Isječak iz novina: kako je sportski tisak vidio nastup veslača Mladosti u bijelim majicama.

(5)

Četverac Mladosti na treningu na Bledskom jezeru 1958. Na kormilu je trener Vjekoslav Posavec Febus. Ova fotografija s pogledom na stari grad doima se poput turističke razglednice. I doista te smo godine osjećali poput bogatih turista; proveli smo gotovo dva mjeseca na Bledu i pri tome posjetili i neka okolna turistička mjesta, koja bez veslanja ne bismo vjerojatno nikada ni vidjeli. Tako smo bili na slapovima Vintgara i u Postojnskoj špilji.

(6)

Četverac Mladosti u šetnji uz Bledsko jezero 1958. I ovdje smo u bijelim majicama koje smo u znak protesta nosili na Međunarodnoj bledskoj regati. Majice su bile jako lijepe, pa smo ih rado nosili. Ove je majice Akademskom sportskom društvu Mladost iz Njemačke poslao bivši atletičar, desetobojac, Davorin Marčelja. On je kao vrhunski sportski školovani trener radio u Njemačkoj i često je svom bivšem društvu slao sportsku opremu. U pedesetim godinama nije se lako dolazilo ni do sportske opreme; za treninge veslači su koristili vlastitu odjeću, a sportske smo dresove nakon nastupa odmah morali vratiti klubu. Jedini način da se dođe do sportske opreme bio je sudjelovanje na prvomajskoj paradi. Za to bismo dobivali gaćice, majicu i sportsku obuću (tada smo to zvali šlape). Međutim, kako je bila opća oskudica, gaćice i majicu bismo nakon parade morali predati klubu, a mogli smo zadržati samo šlape, a i to je tada bila velika stvar. Sportska odjeća koji smo dobili iz Njemačke izgledala nam je kao da je dizajnirana od vrhunskih modnih kreatora i izrađena od najfinijih materijala. Iz današnje vremenske perspektive ganutljivo izgleda sjećanje da smo tada prvi put imali gaćice s elastičnom vrpcom. Ali ni ta oprema nije bila naša; nakon završetka sezone morali smo je vratiti klubu. Neki su nam članovi uprave zamjerili zbog, kako su rekli, zlouporabe klupskih majica koje smo dobili za trening, a ne za proteste na službenim natjecanjima.


(7)

Prvaci države na Bledu 1958; s lijeva: Brano Vuletić, Željko Plašćar, Antun Ivanković, Nikola Čupin i kormilar Antun Butković Ćiro. U ovoj smo utrci pobijedili ispred veslača ljubljanske Savice i šibenske Krke. Istoga smo poslijepodneva zajedno s veslačima Savice nastupili i u utrci osmeraca, u kojoj smo za vrh čamca izgubili od veslača splitskog Mornara.

(8)

Sudionici nogometne utakmice između veslača i uprave AVK Mladost u jesen 1955.. Stoje: Krznarić, Habuš, Mihajlo Justinijanović - Ićo, Arsen Šupe, Stjepan Župan - Štef, Željko Plašćar - Maskl, Branko Vuletić, Stjepan Marinić - Štef, Marjan Brlek - Frnja, Aleksandar Kolka, Polak - Điđi, (papa) Mažgon; čuče: Lukinić, Kuruza, Miroslav Dubravčić - Žika, Janko Doranić, Petar Pavlica - Pero, Bojan Lipovšćak (sin Radovana), Radovan Lipovšćak, Vjekoslav Posavec - Febus.
U pedesetim je godinama nogomet, ili kako smo ga zvali hakl, bio veoma popularan. Subotom se redovito okupljalo dvadesetak, pa i više igrača. Ako je bilo lijepo vrijeme, događalo bi se da svi koji su došli i nisu mogli igrati. U jesen su se redovito odigravali i turniri na kojima su nastupale reprezentacije svih zagrebačkih veslačkih klubova: Lokomotive (danas Croatie), Mladosti, Slobode (danas Zagreba) i Save (danas Trešnjevke). Na ovim su turnirima Mladost je uvijek nastupala s dvije momčadi – starijom i mlađom. Najviše uspjeha u ovim međuklupskim nadmetanjima imali su veslači Lokomotive.

(9)

Prvaci Hrvatske u četvercu s kormilarom 1958. s lijeva na desno: Čupin, Ivanković, Plašćar, Vuletić. Prvenstvo Hrvatske 1958. održano je u Veloj Luci na Korčuli. VK Ošjak slavio je obljetnicu osnutka. Imali smo dojam da u organizaciji prvenstva sudjeluje cijelo mjesto i da je sve jedna velika pučka svečanost. Dan prije natjecanja održan je i mimohod čamaca. Organizatori su stazu u velolučkom zaljevu označili velikim 20-litarskim kantama za ulje, što je bilo i očekivano u težačkom i ribarskom mjestu, poznatom između ostalog i po proizvodnji maslinova ulja. Kante su bile postavljene svakih 250 metara i na njima su napisane razdaljine. Međutim, u noći prije utrka bila je velika nevera koja je porazbacala kante po cijelom zaljevu. Organizatori to nisu uspjeli na vrijeme srediti, pa se dogodilo da nam je kormilar ubrzo nakon starta ugledao kantu s oznakom 1500 m i veselo nas bodrio: «Dobro je, dečki, još samo 500 metara!». Ipak, do cilja nam je trebalo još podosta. A na cilju je bilo iznimno svečano. Skupilo se gotovo cijelo mjestu, a pobjednike je prilikom proglašenja i predaje vijenaca pozdravljala i mjesna limena glazba. Mještani su s posebnim zanimanjem promatrali utrku seniorskih četveraca s kormilarom, jer je nastupala i momčad VK Ošjak, koji su prije nekoliko godina, u Splitu 1955,  bili i prvaci države. U Veloj Luci su nastupili samo u čast jubileja VK Ošjaka, i to je bila jedina regata na kojoj su nastupili te godine. Pobijedili smo ispred momčadi šibenske Krke. Nažalost, nismo mogli uživati u svečanosti proglašenja pobjednika jer smo hitno morali predati čamac i kormilara juniorskom četvercu, koji je startao ubrzo nakon nas. Tako je pobjednički vijenac na cilju preuzeo naš trener, Vjekoslav Posavec Febus; donio nam ga je i snimio nas na splavi ispred VK Ošjak.