Povijest

Veslački dvoboji Nezavisne države Hrvatske i Mađarske u drugom svjetskom ratu

Veslački dvoboji Nezavisne države Hrvatske i Mađarske u drugom svjetskom ratu

27. siječnja 2020.

Jedan od veslačkih događaja o kojima se do 1971. najviše slušalo od sudionika bio je dvoboj veslačkih reprezentacija Hrvatske i Mađarske tijekom drugog svjetskog rata. Kako su se regate  održavale u zaista posebnim, ratnim uvjetima, sjećanja sudionika su bila vrlo živa i zanimljiva, međusobno slična, ali i različita. Održana su dva dvoboja: 1943. godine na Savi u Zagrebu i 1944. godine na Dunavu u Budimpešti i opet na Savi u Zagrebu.

Pripovjedači su (bili) skifist Zdenko čika Halmbek, rimen veslači Darko Majnarić Špeko, Boris Flego, Ico Ulrich, Miroslav Rup, Nikica Turković, a izvješća vođe puta u Budimpeštu, Frana Košćaka imamo u tiskanom obliku, objavljenog u "Hrvatskom športu" broj 9. iz 1944. godine (srpanj ili kolovoz).

Sjećanja Nikice Turkovića na dvoboj Hrvatske i Mađarske u lipnju 1944. godine u Budimpešti

Hrvatsku su predstavljale posade iz Zagreba iako je jake ekipe imao splitski Gusar i drugi, ali, zbog ratnog stanja, nisu mogli doći u Zagreb. Iz Zagreba smo putovali autobusom s prikolicom. Pred ulazom u Sveti Ivan Zelinu susreli smo autobus redovne međugradske linije iz suprotnog smjera. U tom autobusu bio je ubijen suvozač. Ubili su ga partizani, ne znam zašto. Nismo znali hoćemo li nastaviti put. Tada je došla ustaška jedinica, razmilila se po kukuruzištu, čuli su se pucnji. Uskoro su se vratili i umirivali nas, nije to bila neka veća partizanska postrojba već samo nekoliko diverzanata. Krenuli smo i ugledali prekinute telefonske i strujne žice na stupovima, nije bilo ni struje ni telefona, sve uništeno. Nastavili smo, došli do mađarske granice i prešli je, bez ikakvih problema.

Onda su počeli problemi s gumama. Gume stare – u vrijeme rata teško se nabavljalo nove, počele su pucati jer je bila velika vrućina, a prikolica pretovarena ljudima, veslima, opremom. Svi koji smo išta znali o krpanju guma, montaži, demontaži, sudjelovali smo u popravku. Odmah smo stavili rezervnu gumu, a u vožnji smo krpali probušenu. Nije samo vrućina bila uzrok pucanja guma. Topove i drugu vojnu opremu još su često vukli konji kojima su ispadale potkove i čavli i nama bušili gume.
Neki smo prenoćili na Balatonu, a posade koje su prve nastupale produžili su sa svim rezervnim gumama u Budimpeštu. Bilo je naročito važno da oni, od kojih se očekivalo da će pobijediti, što prije dođu u Budimpeštu. Prvenstveno je to bio četverac sa kormilarom HVK-a, na šlagu (štrokeru) Rudenjak, na trici Ciglar, pa dr. Sveško i Zdenko Žlof, apsolutno superioran četverac u Hrvatskoj. Zaista, oni su jedini od Hrvata pobijedili u dvoboju, ako se ne računa pobjeda Miška Rozenberga u skifu, koji je nastupio izvan konkurencije jer je službeno Hrvatsku predstavljao Zdenko Halambek. Naime, Mađari nisu bii bedasti, oni su naše posade stavljali bliže obali gdje je sporija voda, a svoje bliže sredini Dunava (veslalo se nizvodno). Miško je otišao još dalje od Mađara, u maticu i pobijedio s tri, četiri dužine čamca prednosti.
Bilo je jako lijepo u Budimpešti. Imali su fantastične barove s raznim točkama, pjevalo se, plesalo, bilo je glume, zezalo se je sve, i Njemce i saveznike; do 1944. Židovi su u Mađarskoj bii zaštićeni, onda je došao,mislim, Eichmann i počelo se masovno transportirati Židove u logore. Jedan naš prijatelj bio je Darko Prigorić; njegov tata je bio predsjednik banke Hrvatske. On se oženio za Židovku, Cuniku Rado. Bile su dvije mogućnosti da spase glavu: da odu u Mađarsku, što je željela Cunika, ili u Rijeku, koja je bila pod Italijom, a u Italiji su Židovi bili pod protekcijom. Jedan logor su imali na Pagu i nikome se ništa nije dogodilo. Sve do kapitulacije 1943. Došli su ustaše i Švabe. Ja sam imao dosta prijatelja, Benedik i drugi, svi su pobjegli s Paga u partizane! A Darko je bio u Mađarskoj i došao je gledati utrke – dobro sam ga poznavao, skijali smo skupa. A pričalo se da će doći Eichmann i oni su pobjegli u Hrvatsku i skrivali se i dočekali kraj rata. Onda je otišao u Čile i proizvodio je jako fine štofove, na engleski način; dolazio je u Zagreb, kod Šilje ili kod Novaka, onda bi netko skupio društvo pa smo se svi viđali.
Nama nitko nije rekao da je bilo napada na Budimpeštu; Amerikanci su znali da će Eichmann doć pa su bombardirali Budimpeštu. Šetao sam se s jednom veslačicom ulicama Budimpešte kad su zatrubile sirene. U Zagrebu su često zavijale, ali su leteće tvrđave samo prelijetale Zagreb i nismo se skrivali. Tu smo se sklonili, a kad smo nakon tričetvrt sata izašli, jedna četverokatnica je stajala bez prednjeg zida. Vidjele se kupaonice – badecimeri. Rekli su nam da se noću ne šećemo. Mi smo bili smješteni u Budimu, gornjem gradu, dolje kod Dunava je Pešta. Spavali smo u jednoj školi koja tada nije radila. Sve je bilo dobro organizirano, imali smo tuševe, čak je bilo sapuna, puno više nego u Zagrebu. Nije se loše živjelo u Mađarskoj. Ona nije bila napadnuta. U Hrvatskoj je bio rat, imali smo partizane, nije se obrađivala zemlja. U Mađarskoj je poljoprivreda i stočarstvo funkcionirala, nije Austro-Ugarska bez veze uzela Mađarsku kao partnera, bila je bogata. Slabo smo prošli u dvoboju, pobijedio je samo četverac. Tifnbah, Žlof Želo, i ja smo bili rezerve, nisam nastupio, ali smo svaki dan veslali, bilo je prekrasno, taj klub je bio jako lijep. Navečer smo išli van, bilo je tih klubova, plesao se čardaš. Mi nismo baš imali novaca, a htjeli smo dame s kojima smo bili počastiti, uzeti malo tokaja i onda smo prvu večer, bedaki, naručili kavu, a kava je bila najskuplja, švercana, kad smo vidjeli račun smo pali u nesvjest. Druge dane smo pili njihovo vino koje je bilo jako dobro.
Mi smo gore bili tri, četiri dana, ne više. Dobili smo nove gume. Vodili su nas na bazen, veliki, s valovima. Vidjeli smo interesantne stvari. Sve je bilo lijepo osim tog zračnog napada, na večer, oko devet, deset sati. Isključili su struju i vodu koja je curila na sve strane. Jako lijepo su nas primili, hrana je bila dobra, bez ikakvog prigovora. Vratili smo se u Zagreb preko Balatona, prešli granicu kod Varaždina, pa Sveti Ivan Zelina. Sve u svemu veliki neuspjeh za hrvatski sport. Malo su nas zafrknuli s tim stazama, ali se inače ne možemo žaliti.

 

Vezana galerija

SKUPŠTINA HAVK MLADOST JE ODGOĐENA DO DALJNJEGA

Više

Kalendar natjecanja u 2020. godini

Kalendar HVS-a i FISA-e.