Jaroslav Laštovica (1924.  – 1991.)

Jaroslav Laštovica je bio gospodin. Gospodin u pozitivnom smislu te riječi. Uglađenog ponašanja u svim prilikama. S poštovanjem se odnosio prema svakome, od najmlađeg početnika do prekaljenih veslača, članova uprave, prema domaru, stolaru, čistačici, kolegama profesorima. Nikada nije dizao glas, a ako bi nekome prigovorio, bilo je to potkrijepljeno valjanim razlozima, objašnjenjima, izrečeno kao da se ispričava. U često turbulentnim situacijama u klubu, kad su se žestoko sukobljavala različita mišljenja o važnim i nevažnim klupskim pitanjima, djelovao je kao pomiritelj; racionalizirao je probleme, ukazivao na različita viđenja istih stvari, i, ne namećući vlastito mišljenje, navodio sukobljene strane da nađu prihvatljiva rješenja.

Počeo je veslati s 15 godina, 1939. godine u tadašnjem zagrebačkom Gusaru, današnjoj Trešnjevci. Već kao junior je zapažen te je više godina bio u reprezentaciji  NDH. Branio je boje NDH u dvobojima s Mađarskom, 1943. u Zagrebu i 1944. u Budimpešti.

Kako je po ocu imao češko državljanstvo, a bio je student - upisao je medicinu u Zagrebu, nije bio regrutiran, niti je sudjelovao u II. svjetskom ratu. Da je imao političke stavove i da se bio spreman za njih zauzeti svjedoči činjenica da je bio član SKOJ-a od 1942. godine, a da je iz SKOJ-a istupio 1947. – i ulazak u SKOJ 1942. i izlazak iz njega 1947. morali su biti doista hrabri potezi!

1948. je upisao Državni institut za fiskulturu (DIF) u Beogradu, tada jedinu instituciju te vrste u Jugoslaviji. Počeo je veslati u Zemunu, gdje je bilo više budućih zagrebačkih veslača, veslačkih radnika i trenera, među njima i pokojni počasni članovi HAVK Mladosti, Miroslav Žika Dubravčić i Toma Grego. Uz studij radio je kao honorarni trener u tamošnjem veslačkom klubu Ikarusu.

Zahvaljujući  znanjima s medicinskog fakulteta i DIF-a, a još uvijek bez jugoslavenskog državljanstva, u zagrebačkom Zavodu za fizički odgoj drže ga, prema njegovim riječima, „u stalnom honorarnom radnom odnosu“; ujedno radi kao trener u zagrebačkoj  Mladosti. Konačno 1954. dobiva jugoslavensko državljanstvo, diplomirava i odslužuje vojni rok te počinje s karijerom vrhunskog veslačkog stručnjaka.

Od 1956. je selektor i trener muške i ženske veslačke reprezentacije, od 1958. je profesionalni savezni trener Veslačkog saveza Jugoslavije. 1958. doživljava dvostruko slavlje: ženi se, a četverac s kormilarom osvaja broncu na Prvenstvu Europe. Od 1961. predaje na Visokoj školi za fizičku kulturu u Zagrebu. U veslački trening unosi mnoge novosti, uglavnom po ugledu na njemačke veslačke metode (naročito istočnonjemačke). intenzivno je pratio stručnu literaturu, prevodio ju i nesebično dijelio zainteresiranima. Posebno je zaslužan za upotpunjavanje tada klasične fizičke pripreme veslača koja je do tada bila koncentrirana pretežno na snagu i izdržljivost nogu i leđa. Uvodi specifične vježbe za ruke i rameni pojas, vježbe eksplozivne snage.  Nekoliko sljedećih godina  kao trener reprezentacije doživljava nekoliko velikih uspjeha, kao 1963. prvo mjesto 2+ na Mediteranskim igrama u Napulju, te srebro osmerca i dvojca na pariće. Treba napomenuti da trener cijele veslačke reprezentacije nije izvodio pojedinačne treninge sa svakom posadom, već se bavio izborom posada, usklađivanjem tehnike i pripremljenosti veslača, podešavanjem čamaca, planiranjem i izvođenjem zajedničkih priprema, koordinacijom, nadzorom , …

Cijenio je znanje i iskustvo. Za svoje demonstratore i pomoćne trenere birao je najbolje studente.  Pored ostalih, Jaroslav je u klub doveo i danas našeg najuspješnijeg veslačkog trenera, Nikolu Bralića. Istovremeno se nije libio za asistenta uzeti provjerene veslačke trenere, bez obzira na nedostatak formalnog obrazovanja. Najviše je surađivao sa Stjepanom Županom.

Zdušno je podupirao razne varijante priprema, zimske visinske, vodene u kampovima. Takove pripreme bile su izuzetno precizno planirane, pazio je da se izmjenjuju žestoki, iscrpljujući treninzi s opuštajućim, regeneracijskim, ali svi motivirajući. Planirao jei  aktivan ili pasivan odmor, nadgledao prehranu, inzistirao na zdravoj prerani, higijenskim navikama. Pažljivo je pratio znakove umora, općeg zdravstvenog stanja svakog pojedinog veslača i grupe kao cjeline te po potrebi korigirao aktivnosti.

Prepoznavao je slabosti i vrline i veslača i trenera; zanimljivo je bilo vidjeti kako pomiruje vječne pritajene antagoniste, trenere Stjepana Župana i Vjekoslav Febusa Posavca. Izuzetan dar za usavršavanje tehnike veslanja, dovođenje momčadi u optimalnu formu, a onda uznemirenost pred važne nastupe Stjepana Župana, uskladio je s opuštenijim pristupom Febusa, ali zato umjetnikom u stvaranju osjećaja pripadnosti grupi i velikog motivatora posada pred najvažnije nastupe.

Od 1977. glavni je trener u Mladosti, a od 1978. predsjednik organizacije veslačkih trenera SR Hrvatske.

Uz sport, redovito je pratio kulturna zbivanja u Zagrebu, naročito koncerte ozbiljne glazbe. Kao anegdota pričalo se kako znati je li Jaroslav Laštovica u svlačionici. Većina nas ima uobičajene rituale po završetku treninga; neki pričaju, neki se jadaju, neki pjevuše ili fićukaju neku zabavnu melodiju. On je fićukao, ali teme iz ozbiljne glazbe, a tu i tamo poneku opernu ariju. U veslačkom svijetu gotovo jednoznačno prepoznatljiv.

Umro je 1991. godine. Svoju imovinu ostavio je veslačkom klubu Mladosti, znanje mnogim trenerima.

Na posljednjem ispraćen je Smetaninom Vltavom. Ispraćen, ali ostao u sjećanju po susretljivosti, mirnoći, spremnosti da pomogne, po blagom, upravo češkom humorum i lijepoj riječi za svakoga.

J.J.

Godine i činjenice o karijeri preuzete iz njegovog CV uz prijavu za produžetak statusa višeg predavača na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, lipanj 1982.